Život nacrtan
s užitkom.

Split i novinarski počeci

Kad su Davora Štambuka posljednji put odveli na Jordanovac i liječnici mu vratili dah, nije zatražio vodu ni čaj. Poželio je dobro ohlađenu čašicu šampanjca. I odmah naglasio: šampanjca, ne pjenušca. Njegova kći Rahela poslije je zapisala tu scenu. Teško je pronaći bolji početak priče o čovjeku koji je i u bolnici držao do ukusa, preciznosti i dobre poante.

Njegov prijatelj Davor Lugarić, novinar i autor jednoga od posljednjih velikih razgovora sa Štambukom, rekao je da je s njim bilo „gotovo nemoguće ozbiljno razgovarati”. Isto je radio olovkom. Skidao je kravate, olabavljivao remene i ostavljao ljude onakvima kakvi jesu nakon druge čaše vina. Muževi, žene i ljubavnici uvijek su bili korak ispred ili iza katastrofe, kuhari važniji od generala, a boca je često imala više karaktera od čovjeka.

Davor Štambuk rođen je 29. prosinca 1934. u Splitu. Odrastao je u Plinarskoj, nadomak starog Hajdukova igrališta. Od majke Marije, koja se amaterski bavila slikarstvom, naslijedio je dar za crtež i već je kao gimnazijalac karikirao kolege. Kao dijete bio je toliko mršav da su majka i teta Giovannina za njim hodale s tećicom pokušavajući ga natjerati da nešto pojede. Mnogo godina poslije, u njegovoj je verziji obiteljske povijesti teta u toj tećici nosila kavijar. Tako je inače radio s činjenicama: malo bi ih popravio da život bude ukusniji.

Presudan je bio školski prijatelj Pero Zlatar, velikan novinarstva bivše Jugoslavije, urednik i publicist poznat po Plavom Vjesniku, Studiju i Areni. Uzeo je Štambukove crteže nogometaša, poslao ih Sportskoj panorami i već su u sljedećem broju bili objavljeni. Štambuk je zatim radio za Narodni sport, izvještavao o Hajduku i RNK Splitu, crtao sportske portrete i dvije godine bio splitski dopisnik. Nogomet nije igrao osobito dobro, ali je 1952. bio prvak Dalmacije u stolnom tenisu.

Studirao je pravo i povijest umjetnosti, a 1963. završio Višu pedagošku školu u Zagrebu. Iz Narodnog sporta prešao je u Arenu, popularni tjedni magazin koji se tada iz filmskog časopisa pretvarao u prvi veliki domaći tabloid. Bio je ondje od prvog broja. Novinarstvo mu je ostalo u ruci i kada je prestao pisati: tražio je situaciju, obrat i završni udarac.

Važan dio toga splitskog kruga bio je Miljenko Smoje, veliki novinar, pisac i kroničar Splita i Dalmacije. Autor Našeg malog mista (kultne televizijske serije o životu u maloj dalmatinskoj varoši) i Velog mista (velike televizijske kronike Splita od kraja 19. stoljeća nadalje) bavio se istim ljudima kao i Štambuk: malima i velikima, slabima i važnima, zaljubljenima, žednima, škrtima i taštima. Smoje ih je hvatao rečenicom i dijalogom, Štambuk linijom.

Uz njih je bila Lepa Smoje, Smojina životna družica i važna, britka figura kulturnog života Splita. Dok je Štambuk bio dopisnik Narodnog sporta, dala mu je voditi konferanse na nedjeljnim ljetnim priredbama s mladim pjevačima. Tu je stekao sigurnost pred publikom i kamerama. Prijateljstvo je trajalo desetljećima, i onda kada zbog politike druženje s Lepom nije bilo baš društveno bezazleno. Štambuk je poslije dobio i Zlatnu plaketu Miljenka Smoje za doprinos suvremenoj Dalmaciji.

Od Plinarske do Pariza

U njegovu intimnom zemljovidu bila je i ugledna splitska obitelj Nardelli. Neira i Pjerino Nardelli bili su među njegovim najboljim prijateljima; Pjerino je bio neraskidivo vezan uz Jedriličarski klub Labud i svoju jedrilicu Burin. Njihova kći Bruna danas u Veneciji brine da Štambukov duh i dalje živi u najboljem smislu te riječi — kozmopolitski, mediteranski i štambukovski duhovit: „lungo mar, lungo bar”.

A onda je 1963. otišao u Pariz. Ne zbog stipendije ni velikoga umjetničkog plana, nego zbog Francuskinje. Kako je poslije sam duhovito govorio, bio je prvi „seksualni emigrant” s prostora bivše Jugoslavije. Ona je imala galeriju na Montmartreu, a on se ondje zaposlio kao prodavač slika. Francuski nije znao, ali je znao razgovarati rukama, licem i šarmom.

Prodavanje osrednjih slika kao budućih remek-djela brzo mu je dosadilo pa je počeo crtati vlastite humoristične prizore. Budući da nije znao francuski, geg nije mogao graditi na rečenici. Morao ga je svesti na sliku. Ispalo je da mu je nepoznavanje jezika otvorilo cijelu Europu.

Pariz kasnih šezdesetih bio je pravo mjesto za takav talent. Humoristične stranice imale su milijunsku publiku, a karikaturisti status autorskih zvijezda. Štambuk je Bosca, Chavala i Sempéa, klasike francuske i europske karikature, nazivao trima mušketirima. Sebe je skromno stavljao među brojne D’Artagnane koji bi im se rado pridružili.

Godine 1968. najprije je upoznao pariški asfalt, a tek onda slavu. Za vrijeme svibanjskih demonstracija i štrajkova novine šest tjedana nisu izlazile. Ušteđevina je nestala, cipele su propuštale, a čarape je od vode štitio najlonskim vrećicama. Dobru je odjeću čuvao da barem ne izgleda onoliko loše koliko je stajao.

Prix Bellus — francuski „Oscar” karikature

U listopadu je osvojio Prix Bellus, nagradu France Dimanchea i pariškog tiska, često opisivanu kao francuski „Oscar” karikature. Kad su ga na dodjeli pitali odakle dolazi, odgovorio je: iz Dalmacije. „Dalmatien?”, uzvratili su, misleći na dalmatinera. „Dalmate”, ispravio ih je i objasnio da velike razlike zapravo nema: i on ima crne točke u životu, a znao se kući vratiti na četiri noge. Nagrada je očito otišla pravom čovjeku.

Prix Bellus donio mu je posao u France Dimancheu. Ondje su tražili karikature s tekstom pa je ubrzo prešao u visokotiražni Ici Paris, koji se u najboljim godinama prodavao u više od milijun primjeraka. Njegovi crteži izlazili su ondje tri desetljeća, sve do umirovljenja 1999. Dobio je i ekskluzivni ugovor, što nije mala stvar za čovjeka koji je u Pariz stigao bez jezika i s ljubavnom adresom.

Karikature bez prijevoda

Objavljivao je i u Paris Matchu, Elleu, Le Nouvel Observateuru te drugim francuskim listovima. Ženevska agencija Berger distribuirala je njegove karikature po zapadnoj Europi i dalje, a Meyer Presse otkupljivao ih je za Dansku i Švedsku. Njegov prijatelj Ivica Ivanišević, splitski novinar, književnik i scenarist, to je sažeo riječima da je Štambuk „nasmijavao zapadnu hemisferu karikaturama bez riječi”.

Istodobno je ostao prisutan u domaćem tisku: u Startu, Areni, Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, Playboyu i Vjesnikovim izdanjima, ali i u mariborskoj Večeri, beogradskim Večernjim novostima i skopskom Ostenu. Osamdesetih je bio autor i voditelj zabavnih emisija na Televiziji Zagreb.

U televizijskom filmu Jagoš i Uglješa iz 1976. glumio je predstavnika jugoslavenskog veleposlanstva — konzula, kako je sam nazivao ulogu. Kad je poslije sreo prijatelja Borisa Dvornika, jednoga od najpopularnijih hrvatskih filmskih i televizijskih glumaca, zadirkivao ga je da je on, glumac s golemim iskustvom, u jednoj od prvih uloga morao glumiti dimnjačara, dok je Štambuk već u svojoj prvoj ulozi postao — konzul. Teško je propustiti takvu priliku, čak i kad vam je Boris Dvornik prijatelj.

Štambukov crtež bio je čist i bez suvišnog ukrasa. Nekoliko linija uspostavilo bi likove, prostor i očekivanje, a onda bi došao obrat. Crtao je ljubav, želju, brak, nevjeru, taštinu, starenje, glad i žeđ. Rogonje, zavodnike, samozadovoljne muškarce, pametnije žene, svećenike, kuhare, konobare, pijance, Adama i Evu, Nou, revolucije i male pobune koje počinju pogledom preko stola.

Erotska karikatura donijela mu je europsku prepoznatljivost baš kada su tabui popuštali. Humor mu je bio lascivan, topao i samoironičan. Francuska provincija znala se sablazniti i redakciji slati prigovore. On je to mogao shvatiti samo kao potvrdu da su geg razumjeli.

Politika ga uglavnom nije zanimala. Više su ga zabavljali licemjerje, malograđanski moral i ljudi koji se javno prave bolji nego što privatno jesu. Njegov prijatelj Zlatko Gall, novinar, glazbeni i likovni kritičar, publicist i gastropisac, poruku je njegova opusa sažeo gotovo štambukovski: „Ne dajte se zavesti na put vrlina. Tamo je dosadno.”

Split mu je dao temperament, uličnu dosjetku i zdravu sumnju prema autoritetu. Pariz mu je dao disciplinu, publiku i slobodu. Između Matejuške, konobe Fife i pariških bulevara nastao je autor koji je bio duboko dalmatinski, ali nikada provincijalan. Francuzi su ga opisivali kao spoj francuskog humora i splitske genijalnosti.

Knjige, izložbe i priznanja

Enciklopedijski izvori navode više od šest tisuća objavljenih crteža, a sam je Štambuk na splitskoj retrospektivi 2009. govorio o približno devet tisuća. Crteže je okupljao i u knjigama, od ranog albuma Hajdukovci u karikaturi i pjesmi i pariškog izdanja Sex Made Man iz 1979. do Sex &…, Summertime, In vino veritas, Split Tease i 101 Štambuk. Francuski izdavač Le cherche midi uvrstio ih je i u tematske albume posvećene postelji i naočalama.

Prvu samostalnu izložbu imao je 1972. u Parizu, u organizaciji redakcije Ici Parisa. Poslije je izlagao od Pariza, Beča i Lyona do Jeruzalema i Nairobija — pa čak i Zagvozda. Retrospektive Četiri godišnja doba i Sve u valcer obuhvatile su teme od Biblije i mitologije do Crkve, revolucije, ljubavi, preljuba, hrane i grada.

Francuski institut priredio je 2013. La vie en rouge, izbor od 45 crteža o vinu i vinovoj lozi. Sljedeće godine vratio se u Pariz ciklusom Coq au vin u galeriji Atelier An. Girard na Montparnasseu. Izložbu Vino i tako to 2017. otvorio je njegov prijatelj Bruno Kragić, filmolog, književni povjesničar i leksikograf te glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Nagrade je osvajao u Francuskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Sloveniji, Italiji, Japanu, Indoneziji, Belgiji i Izraelu. Hrvatsko društvo karikaturista dodijelilo mu je 2000. Oskarika kao najnagrađivanijem hrvatskom autoru na međunarodnim festivalima te godine. Francusko Ministarstvo kulture imenovalo ga je 2003. vitezom Reda umjetnosti i književnosti — Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres. Republika Hrvatska odlikovala ga je 2007. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.

Štambuka ipak treba potražiti za stolom

Sve je to važno, ali Štambuka ipak treba potražiti za stolom.

Kad je umrla majka njegove tada već bivše supruge, nazvao je Rahelu i majku te rekao: „Vodim vas na ručak. Znam da ste u koroti, pa idemo na crni rižot.” Kod Štambukovih se i žalost, očito, morala nekako servirati.

Život se planirao prema ručku, a Pariz prema trećem četvrtku u studenome, kada se kušao mladi beaujolais i uspoređivao s prošlogodišnjim. Dok su druga djeca od očeva iz inozemstva čekala Barbiku, Rahela se veselila camembertu, kozjim sirevima, boursaultu, boursinu, foie grasu i rillettesu. U obitelji Štambuk ljubav se nije dokazivala Barbikom, nego dobrim sirom, salamom ili vinom.

Dobar obrok pamtio se godinama, ponekad i dulje nego adresa restorana. Jednom su Renaultom 5 kružili cestama oko Marne tražeći malu uličicu i izletište u kojem je petnaest godina prije pojeo senzacionalne žabe ili nešto slično. Uličicu nisu pronašli. Izgladnjeli su, posvađali se i dobili obiteljsku priču koja je trajala mnogo dulje od ručka.

Poznavao je pariške restorane, kamenice, jastoge, škampe i zubace, ali najviše je cijenio jednostavno jelo napravljeno bez greške: lešo mola, malo riže u juhi i blitvu s krumpirom; ili kuhano meso, šalšu, krumpir u kori, dobro maslinovo ulje i krupnu sol.

I sam je kuhao. Posebno su mu uspijevali crni rižot i bakalar, a oslanjao se na Dalmatinsku kuhinju Dike Marjanović Radice, kultnu kuharicu koju je naslijedio od majke. Kao svaki veliki kućni chef, najbolje je radio s pomoćnicom: supruga bi dodavala teću, čistila kapulu, sjeckala petrusimul i spašavala logistiku. On bi dodao maslinovo ulje, zavrtio mlinac za papar, kušao i zaključio: „Baš sam pogodija.” Iza njega bi ostali sjajno jelo i kuhinja koja je izgledala kao dokazni materijal.

Bakalar koji je raskinuo prijateljstvo

Zaljubljivao se u restorane i njihove vlasnike gotovo jednako strastveno kao u žene. Vraćao bi se dok odnos ne bi pokvarila stara riba, dlaka na tanjuru, krivo obračunata boca ili njegova vlastita dosjetka. Bakalar s premalo bakalara jednom je komentirao opaskom o krumpirovim zlaticama koje mu lete oko glave. Vlasnik nije bio oduševljen. Prijateljstvo je završilo, priča je preživjela.

Imao je nekoliko jasnih pravila. Dobro vino ne razvodnjava se. Čaša se isprazni prije novog točenja. Konobaru koji vas je lijepo poslužio ostavlja se dobra manča. Šampanjac mora biti hladan. Obrok završava sirom. Ostalo se može dogovoriti.

Crteži koji nastavljaju živjeti

Zato vino, kuhinja i stol u njegovim karikaturama nisu slučajni. Bačva postaje otok, kupka ili skrovište; kuhar dirigira ljudskom gladi; sommelier čuva mali obred; Coq au Vin spaja ljubavni i gastronomski vic. Za stolom se ljudi razotkriju jednako brzo kao u postelji, osobito kada stigne račun.

Pred kraj života obitelj je njegovim crtežima otvorila još jedan put. Nastala je ideja Caricatures from Croatia, danas nastavljena kroz Štambuk Arts. Želio je da karikature izađu iz starih novina, mapa i knjiga te nastave živjeti na zidu, pod čašama vina i u kuhinjama ljudi kojima su darovane. Hrana, govorio je, spaja ljude i vraća u fokus ono bitno.

Coq au Vin, Bačva otok, Bačva kupanje, Grill Master, Sommelier i Paganini Restaurant nisu nasumični ukrasi, nego mali ulazi u Štambukov svijet Splita i Pariza, vina i kuhinje, elegancije i samoironije. Danas žive na majicama, pregačama, kuhinjskim krpama i torbama, uz potvrdu autorskog podrijetla.

Takav se predmet ne bira samo prema boji ili veličini, nego prema karakteru osobe kojoj je namijenjen. Grill Master ide onomu koji oko roštilja nastupa kao da vodi vojnu operaciju. Sommelier pripada čovjeku koji bocu proučava duže nego neke važne životne odluke. Coq au Vin je za kuhara, Francuza po ukusu ili Dalmatinca po količini samopouzdanja. Bačva kupanje za onoga koji je odavno shvatio da se život ne mjeri samo obvezama, nego i sposobnošću da se u pravi trenutak prepusti.

U tome je i smisao Štambuk Artsa – veseliti se u životu na mediteranski način.